LJUDI OSTAVLJENI DA ČEKAJU…

Iz afričkog dnevnika Puljanke Maje Maksić, volonterke Malog doma


Posjetili smo izbjeglički kamp. Oko 1500 ljudi, zaboravljenih, prognanih, ostavljenih na ničijoj zemlji na milost i nemilost. Njihova je priča samo jedna u nizu sličnih sudbina koje se događaju u svijetu, a što bi bio život da politika nema svoje prste u tome.
Nakon kenijskih izbora 2007./2008. došlo je do mnogih nasilnih sukoba među plemenima uslijed čega su mnogi protjerani napuštajući svoje gradove, kuće i posjede. Politika u Keniji ne funkcionira prema našem principu lijevica/desnica već prema plemenima. Država se pobrinula za njih, smjestivši ih na područje ničijeg vlasništva usred ničega. U izbjegličkom kampu, naravno, nemaju pravo graditi kuću ili saditi što je ključno za preživljavanje u Africi, već eto egzistiraju na brdu bez trunke hlada i čekaju. Život prolazi. Djeca se rađaju. Oni čekaju da država riješi njihovo pitanje. Protjerani unutar vlastite zemlje. Kakva prava oni mogu tražiti? Ovakva situacija, čak i za nas obične prolaznike, budi mnoge negativne osjećaje poput bespomoći, ljutnje, tuge, očaja i razočaranja jer dopuštamo da ovo bude nečija stvarnost. 

Približavajući se, pejsaž se nije mnogo mijenjao…zamišljala sam da će to biti neki kompaktan kompleks gdje će biti svi smješteni, kad ono makija i krš se nastavljaju, malo po malo uz cestu su se počele pojavljivati loše sagrađene malene kuće od grana i blata te mali šatori koji nalikuju na staklenike za cvijeće. A u njima živi jedna obitelj od prosječno 5-6 članova s tendencijom rasta. Kontradiktorno je stanje „infrastrukture“ koju smo našli tamo i nasmijana lica ljudi koje smo sreli. Jao ta Afrika…uvijek me iznova ostavi bez teksta.

Šišanje djece u kampu

Na pitanje pa kako i od kuda ti ljudi nalaze inspiraciju i snagu za život u uvjetima koji nisu dostojni niti jednog živog bića?; od kuda dolazi taj iskreni osmijeh na prljavim licima sa pokojom muhom?; od kuda motivacija za borbu kad vas je vlastita država u najtežim trenucima ostavila na cjedilu? Odgovor je uvijek isti – vjera. Vjera u Boga koja im daje nadu da će bolje sutra doći. I doći će sigurno. Zahvaljujući fra Miri i donacijama dobrih ljudi nadam se da smo i mi donijeli tračak nade i minimalnog blagostanja koje će sa devet tona kukuruza trajati mjesec dana. Naježim se na samu pomisao što će oni onda.

Koliko je svijet nesrazmjerno raspodjelio svoja bogatstva vidljivo je tek kad se vidi ovo čemu smo mi danas svjedočili. To je stvarnost. To je strašno. S jedne strane ova neimaština, bijeda takvih razmjera koja nama jednostavno nije poznata, a s druge strane mi…razvijeni materijalni svijet, u kojemu se sreća života mjeri veličinom ormara za cipele, precjenjenim dizajnerskim torbicama, iPhonom 6 ili se pak blagostanje čini nekoliko metara bližim ukoliko nam država da oprost duga za telekomunikacijske usluge…kakav apsurd od važnosti.

Volonterka iz Pule Maja Maksić s djecom iz izbjegličkog kampa

Na odlasku jedna je gospođa došla do mene, vidljivo sretna i zahvalna te mi je pružila vreću punu manga. Rekla sam da ne mogu prihvatiti i otišla sam. Pričajući to ostalima, onima koji dobro poznaju kenijsku kulturu, rekli su mi da sam trebala uzeti što god da mi je nudila jer to bilo pitanje dostojanstva. Nevjerojatno. Kako da ja uzmem nešto od nje? Ovdje se ljudskost može dotaknuti. Vidjeti. Osjetiti. Nažalost, njihovi će životi ostati ovakvi sigurno još neko vrijeme. Moj se život promijenio zauvijek. (Maja Maksić)

Afrički dnevnik volonterke Maje Maksić možete pratiti svaki tjedan na istarskom portalu Regional Express »

Lice koje s osmijehom ispisuje priču o teškom životu ljudi

Snažni zagrljaj malog prijatelja
Višegodišnjem životu u šatorima još se ne nazire kraj

Svi koji žele darovati svoj prilog za pomoć zaboravljenim ljudima u ovom kampu mogu to ostvariti putem Supermarketa dobrote » 

http://www.malidom.com/2014/12/supermarket-dobrote.html

Podijeli, javi i drugima!