PRIČA VOLONTERA IZ AFRIKE: BORILI SMO SE SPASITI ŽIVOT DJEVOJČICE

 

”Nasmijala mi se! Mala Afrička ratnica! Leži na stražnjem sjedištu auta, leđima oslonjena na mamu, a nogu prebačenih preko mojih. Želimo je što prije smjestiti u bolnicu. Vozimo se već dva sata po cestama koje to nisu, pazeći da je neprestano skakanje kotača onako laganu ne zbaci s naših tijela i pritom ne ozlijedi. Vani je vruće, ona je pokrivena dekom jer je pothlađena, a lice i tijelo joj se znoje. No je danas bolje nego jučer. Zove se Faith (eng. Vjera).
Već smo bili u bolnici u jednom gradu. Vjerovala sam da će nam tamošnji doktor pomoći – znao je za nas i Faith još od ranije i davao nam je nadu u njezin oporavak. Ali bila sam u krivu. Odbili su nas pod izgovorom da nemaju mogućnost odgovarajuće skrbi. Uputili su nas u drugi grad udaljen 2 sata vožnje. Držati joj tijelo i nadati se pomoći u drugom gradu, sve je što sada mogu napraviti. 
21 kg. Toliko je teška Faith. Ima 16 godina i boluje od upale pluća, čireva na želucu i posljedično – pothranjenosti. Do jedanaeste godine bila je zdravo dijete no nakon jedne malarije počela se gasiti. Prestala je govoriti i hodati pa se od tada kreće puzajući. Priča sasvim malo što je ipak dovoljno njezinoj majci da je razumije. Ima i tri godine mlađu sestru, Chelangat, hrabrog malog tijela prekrivenog ožiljcima. I Chelangat je bolesna. Rođena je s poremećenim održavanjem ravnoteže pa brojne ožiljke duguje stalnim padovima. 

Otac je još prije puno godina napustio mamu Alice s dvije bolesne kćeri i dva zdrava starija sina, inače odlična učenika. Posljednjih mjeseci mama Alice pokušava spasiti život svoje kćeri Faith. Na leđima ju je već nekoliko puta donijela u naš Health Center po pomoć.
U utorak je mama opet donijela Faith na leđima. U Health Centru leži mali nepokretan kostur koji se bori za zrak. Svećenik joj je dao sakrament posljednjeg pomazanja. Faith umire. Srce mi ubrzano lupa. U prostoriji volonter i časna sestra razgovaraju hoće li izdržati put do bolnice. Dopustili su mi da je okrenem licem prema podu i napravim drenažu pluća. Nismo imali što izgubiti. Krajnje iznemogla i dehidrirana, Faith nije mogla gutati hranu i slinu, one su se zadržavale u njezinom ždrijelu i kroz njih se borila za zrak. Dio je naravno završavao u dušniku i plućima, što je i bio uzrok upale pluća. 
Mama, vozač i nas dvoje volontera krenuli smo s Faith u grad, cijelim putem osluškujući diše li. Vozimo se kroz mrak, držimo joj glavu i trup uspravnim, razabiremo Faithino lice, dodirujemo joj prstom vrh nosa, pjevamo dijelove pjesama koje smo naučili na svahiliju jer nas je strah da će zaspati, ili ne daj Bože, ostaviti ljusku svoje duše na našim tijelima. I Faith nam smješka iako oči jedva drži otvorenima. Fascinantno, odakle joj snaga za smiješak?! Mala afrička ratnica ne odustaje! Ona još hrani našu energiju! U bolnicu je lijepo primljena, a mi smo ostali s njom dežurati preko noći. Sutradan nam je srdačan i naizgled brižan liječnik davao nade u njezin oporavak. Ipak je to privatna bolnica. Otpuštena je nakon šest dana s nekoliko kutija tableta za pluća i čireve i vratili smo je njezinoj kući.

Sljedećih dana na putu za Mali Dom, odlučujemo navratiti do Faithine kuće i previti otvorene rane njezinoj mlađoj sestri. Dočekuje nas stravičan prizor. U kutu sobe na zemljanom podu leži tijelo male Faith. U kućici izgrađenoj od blata, pod limenim krovom znojimo se kao u pećnici i promatramo agoniju djevojčice koja se ponovo bori za dah. Ovoga puta oči ne drži otvorene. Otkad je puštena iz bolnice, mama ju je nahranila s tek nekoliko žlica mlijeka. Sada to mlijeko i gusta slina stoje u grlu i slijevaju joj se u pluća. Što da radimo?! Gdje više da je odvezemo? Već je bila u privatnoj bolnici gdje im nije palo na pamet da djetetu teškom 21 kg i otežanim gutanjem postave sondu za hranjenje. Čak su joj dali tablete, a nije u mogućnosti progutati ni tri žlice mlijeka!!! Zovemo fra Miru i molimo ga da pošalje pomoć. Fra Miro šalje vozača pikipikija (motora) jer će se on i auto mobilne klinike vratiti tek predvečer u selo. Nosimo je po podnevnom suncu kroz prašinu i grmlje do ceste gdje će doći pikipiki vozač. Dva sata je časna sestra u Health Centru pokušavala pronaći venu na Faithinom tijelu i otvoriti venski put. Potpuno je dehidrirala i volumen krvi u njezinom tijelu bio je nedovoljan da napuni vene. Naposljetku, časna sestra pronalazi venu na nozi. Sveta ljubavi!  

Kroz sljedećih nekoliko dana dežurali smo u Health centru s mamom i našom časnom medicinskom sestrom. Nabavili smo lijekove i formule za hranjenje preko sonde, aminokiseline i vitamine. Izguglali kako se postavlja sonda i hrani preko nje.

Faith je napredovala, postajala je snažnija, podizala je ruke. Slala nam puse i poklanjala osmijehe. Konačno se najela. Slaba, ali odlučna i uporna, mila i vesela, Faith voli živjeti! Gusta sluz u ždrijelu i ustima koja joj nije dala disati vremenom je bivala rjeđa, iako smo znali provesti noći aspirirajući sluz svakih 20 minuta u strahu da se ne uguši. Jednu noć je prestala disati, ali smo je povratili.
Šesti dan pojavio novi se problem. Hrana koju smo joj davali počela se vraćati u ždrijelo i gušiti je. Poštovali smo sva pravila hranjenja preko sonde i nismo znali mogući uzrok tome. Situacija je zahtijevala stručnu pomoć. Faith je neprestano glasno hroptala, a jezerca hrane pojavljivala su se u ustima. Cijelu noć gurali smo cijev aspiratora u njena usta i isisavali sadržaj. Faith se više nije smiješila. Ujutro smo opet krenuli u potragu za bolnicom. 

 

I evo nas, odbijeni u prvoj bolnici, vozimo se u drugi grad u nadi da će tamo primiti Faith. Nakon dva sata vožnje napokon stižemo. Faith se potpuno umirila. Parkirali smo se ispred jedne bolnice koju vode časne sestre. Već sam stavila torbu preko ramena i bila spremna da je iznesemo iz auta. Naša časna sestra je prva izašla s nalazima da najavi djevojčicu u bolnici. Nakon manje od pet minuta, vratila se i rekla da vozimo dalje.

 

– Što se dogodilo? – pitala sam.

 

– Reći ću ti poslije – kratko je odgovorila, vidno uzrujana. Nisu pokazali interes ni pogledati malu ratnicu koja bespomoćno leži na stražnjem sjedištu auta.  

Bila sam razočarana, i još gore od toga, počela sam se bojati. Kakva je ovo zemlja?! Primila sam Faithinu ruku, a ona je kratko otvorila oči i stisnula me svojim slabašnim prstima. Susrela sam mamin pogled i njezina duša je strahovala. Stalno sam slala poruke, mojim prijateljima volonterima koji su ostali u misiji, kako smo odbijeni i vozimo dalje. Kroz nekoliko minuta stižemo do državne bolnice. Saznajemo da su u štrajku i ne mogu nas primiti. Prolazi me jeza, nitko ne želi primiti dijete na liječenje! Niti da zarade na tome. Tada stiže poruka na moj telefon. Volonteri iz misije su se raspitivali i poslali nam ime bolnice za koju su vjerovali da će nas primiti. Doista, vrlo brzo pronalazimo bolnicu i Faith je primljena. To je privatna bolnica, u kojoj jedva da na pipi u sobi teče voda, a u startu treba iskeširati 240 eura… Nije važno, oni će joj znati pomoći, mislila sam. Ako se samo riješi problem hranjenja, sigurna sam da će se Faith oporaviti. Više se ne znoji, lice joj postaje toplije, leži u krevetu u bolesničkoj sobi, očima istražuje novi prostor i bolesnike oko sebe. Ne mogu ni zamisliti koliko je umorna nakon šest sati provedenih u autu. Pozdravljam malu afričku ratnicu, milujem joj čelo, a ona oblikuje usne u krug da mi pošalje poljubac. I mami smo osigurali krevet do njezinog. Ja se vraćam u misiju, bit ćemo u kontaktu.

U cash&carry zemlji gdje svakoga možeš potkupiti, jedva da je netko pristao primiti novce za ljudski život. A tebi mala ratnice, želim da živiš, želim da pobijediš u ime sve afričke djece koja su izgubila bitku s milošću svijeta! 

Šest dana kasnije Faith je umrla u bolnici.
Došli smo autom naše mobilne klinike preuzeti tijelo. Sahranili smo je u blizini njezine zemljane kućice.”
volonterka Malog doma

Podijeli, javi i drugima!