Cestu grade samo do izbora, a onda nas zaborave do sljedećih

Naš misionar fra Miro Babić svake 3 godine javi se Večernjem listu BiH i ispriča što ima novoga u njegovoj misiji. Tako im je 2013. godine rekao “Moja trenutačna misija je obnoviti školu koja se raspada, omogućiti nastavak rada i djeci pružiti dostojanstveno obrazovanje, piše Večernji list BiH. Dok to ne završim, dogovorio sam s dragim Bogom da me ne premješta.”

Nedavno im se ponovno javio, evo što kaže Večernji list BiH:
”Krenuli smo s pričom o lokalnoj cesti koja vodi do fra Mire i njegovih vjernika, a koje se i u Keniji, gle čuda, grade samo u vremenu predizbornih kampanja. – Nekoliko kilometara zemljane ceste naspe se novim šljunkom, izravna se blato na sljedećoj dionici i pripremi za nasipanje, no prije nego što stigne novi kamion kamenja koje treba usitnjavati na tom mjestu, izbori već prođu, a radnici iščeznu na sljedećih pet godina. Tako su se posljednji pedlji izgrađene ceste prema Subukiji, udaljenom mjestu u kojem je na pedesetak kilometara planinskog područja smještena naša franjevačka misija u Keniji, zaustavili 2013. godine, svega nekoliko kilometara prije zadnje prepreke preko koje moramo prijeći kako bismo stigli do našeg doma. Borbom nas misionara i stalnim hodočašćenjem lokalnim vlastima, uspjeli smo potkraj 2014. godine dobiti prijelaz nalik nasipu kojim smo svladali izazov blata i vode u koju smo dotad redovito morali zaroniti. Tako je nepristupačna cesta do misije ipak postala cjelovita i fizički nas doista povezala s ostatkom svijeta. Inače, ovako je nekako tekla preobrazba naše afričke zabiti u posljednje vrijeme. Prvo je prije tri godine u ovo područje stigao mobilni internet, spor i slab, no bio je tu, onda smo čak uspjeli priključiti struju i na kraju je izgrađena cesta. Izgleda kako se razvijamo naglavačke, ali ovo je suvremena Afrika i ritam kojim uspijevamo ići ukorak s današnjim svijetom vjerojatno ne može biti drukčiji, govori nam fra Miro. Struja je, pak, priključena na svega nekoliko punktova u selu. – Prvo je bila samo u našem misijskom zdravstvenom centru, koji inače još uvijek funkcionira bez liječnika, a onda smo je priključili i u nekoliko područnih osnovnih škola. Jedan dućan u selu ima struju i hladnjak, dok se seoski frizer, kod kojeg šišanje aparatom stoji tek dvadesetinu konvertibilne marke, a dodatno pruža i uslugu punjenja mobitela, još uvijek zadržao na agregatu jer nije imao novca za priključak. Još će puno vremena proći prije nego što struja stigne u kućanstva i zemljane afričke kuće, naglašava. Uoči Papina prvog pohoda Africi u studenome protekle godine, kada je posjetio Keniju kao prvu afričku zemlju koju je pohodio, dovedena je struja u sirotište “Mali dom” i misijsku Srednju školu sv. Franje, a sa strujom su dječje zajednice dobile i dva televizora. – Ispred onog koji je smješten u blagovaonici škole okuplja se dvjestotinjak naših učenika i u savršenoj tišini prvi put upoznaju sve prednosti elektronike, gledaju filmove, plešu uz suvremenu glazbu i zabavljaju se. Škola sv. Franje za ovu djecu predstavlja život. Prošli put kada sam vam se javio iz Kenije, naša škola se raspadala, a danas tri godine poslije, Škola sv. Franje je mjesto koje ulijeva nadu svakom djetetu koje primimo da će njegov život imati smisla, da će se obrazovati, jednoga dana zaposliti i imati priliku svoju obitelj izvući iz siromaštva u kojem danas živi. Počeci obnove škole bili su jako teški, podudarili su se s onim prestankom gradnje ceste, a doprema materijala iz grada bila je iznimno zahtjevna.

Opremanje škola

Posljednju godinu, s popravljenom cestom, materijal za završne radove, stvari za opremu učionica, sve smo to mogli prevesti bez puno poteškoća, a i s manjim cijenama, jer prijevoz u ovo područje više nije upitan. U školi smo opremili dva laboratorija, imamo osnovni pribor i možemo izvoditi praktičnu nastavu, što nam je ranijih godina bio najveći hendikep zbog kojeg nismo mogli ispunjavati zadani program srednjoškolskog obrazovanja. Danas, eto, i to možemo, ističe s ponosom. Preostalih osam učionica podijeljenih u dvije barake dobilo je krovove i posve novo lice – unutrašnjost je zaglađena, opremljena novom školskom pločom, klupama i stolicama, a vanjski zidovi iscrtani su jarkim bojama Afrike. – Utabali smo i prilaze učionicama kako bi se djeca u invalidskim kolicima lakše mogla kretati. Škola sv. Franje, malo po malo, pretvorila se u jedan lijepi studentski kampus. Ostale su netaknute još jedino barake u kojima su spavaonice za učenike i njih tek trebamo početi obnavljati te konačno uvesti tekuću vodu. Za sada su život, kao i održavanje higijene, u ovoj velikoj zajednici djece prilično teški. Ona su s kantama već od 5 ujutro pred spremnikom vode kako bi se stigla “istuširati” i pripremiti za nastavu. Ako vam se ovim ritmom ponovno javim za tri godine, siguran sam kako ću vam moći reći da smo nakon završene škole proširili sirotište “Mali dom”, kako bismo mogli primiti veći broj bolesne djece koju, zaboravljenu ili napuštenu, pronalazimo u ovoj afričkoj divljini. Sve to napravit ćemo samo uz pomoć prijatelja ove misije, dobrih ljudi koji mi pomažu da afričkom čovjeku, posebno djeci, donesem radost i vjeru da bolje sutra dolazi. A hoće li cesta biti još bolja, ne znam, no i ovakva kakva je trenutačno, u jednom komadu, za nas ima vrijednost autoceste. Sve vas pozdravljam iz Afrike, poručio je misionar fra Miro Babić.”

Tekst se izvorno nalazi na Večernji list BiH »»

Fra Miro Babić misija u Africi

Podijeli, javi i drugima!