Život ispisan u boci vode

 

200 litara vode. Toliko prema procjeni potroši jedna obitelj za svoje dnevne potrebe u razvijenom svijetu. A računa se da je ta prosječna obitelj četveročlana, sve dok se ne približite Africi gdje će se broj ukućana odmah uduplati, dok će se potrošnja vode značajno ograničiti. Tih dvjestotinjak litara vode i to one pitke i čiste, sigurne vode koja lagano poteče iz pipe, u afričkoj perspektivi je u stvari nekoliko starih kanistera s kojima će dječje nožice potegnuti put od par stotina metara pa do nekoliko kilometara kako bi u svoju obitelj donijelo ne tako bistru vodu. Jer nošenje vode u ovdašnjoj podjeli posla još uvijek se smatra najlakšim i zato su za njega zaduženi najmlađi članovi obitelji. Čim se vrate is škole, često prije nego će dobiti svoj jedini obrok u danu, dijete će iznošenu vrećicu u kojoj nosi pribor za školu zamijeniti šarenim remenom vezanim za vrh kanistera i krenuti po vodu. Sasvim je uobičajeno da dijete od 6-7 godina potegne na svojim leđima teret od dvadesetak kilograma. Remen se stavi preko glave, tj na vrh čela, za njega je svezan spremnik vode oslonjen da dječja leđa i tako, jačinom svoje nejake kičme, bosi, u poderanim školskim uniformama, idu od najbližeg mjesta gdje su natočili vodu.Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi

 

Ringišpil za lokalnu djecu i gradnja vodovoda

Ova slika urezala mi se srce kada sam tek došao u misiju u Keniji prije sad već cijelog desetljeća. Auto koji sam naslijedio za korištenje, moj vremešni crveni terenac bez žmigavaca, koji sam od milja zvao Rosy (Ruža), imao je poveliku prikolicu u kojoj bih skupljao djecu i povezao ih dio puta. Prikolica je naravno uvijek bila premala za broj usputnih putnika, a moji mali susjedi toliko su uživali u vožnji da bi znali već na zvuk motora potrčati onako bosi kroz grmlje s teretom na glavi kako ih ne bi promašio. Ne samo zbog toga što sam im olakšao nošenje nego je skakanje po prikolici dok se ljuljamo po neravnom kamenitom putu, a oni pridržavaju svoje kante s vodom, to je ono što je djecu činilo sretnima. Osjećao sam se kao ringišpil u njihovim životima. Isto tako znao sam da moj prvi veliki zadatak u misiji treba biti da toj djeci doista skratim put do vode. Vodovod koji smo izgradili 2010. godine u stvari je samo jedna cijev koja ide kroz središte sela, polazi s izvora na jednom kraju i završava kod sirotišta Mali dom na drugom kraju sela, u duljini otprilike oko 5 kilometara. Nitko nije dobio priključak vode u kuću, ali smo na svakom kilometru napravili pojilište s pipom i koritom na koje stanovništvo dolazi natočiti vodu za domaćinstva te dovodi stoku koja će se napojiti na koritu. Lokalna domaćinstva inače su uglavnom udaljena od puta, kuće su smještene u zasebna dvorišta obrasla žbunjem kako bi imali intimu jer njihova dvorišta u stvari ima funkciju stana – život se odvija vani, a u zemljanoj kući se kuha na ognjištu i spava.
Vodovod je postao mjesto druženja i sastanaka, jer u kojem to selu na ovom svijetu susjedi neće stati pokraj pumpe i razmijeniti koju riječ. Jedno pojilište nalazi se preko puta naše misijske kuće, odmah uz nogometno igralište na kojem uglavnom branim bosansko-hrvatski talent za nogomet protiv domaćih dečki. Ja igram u tenisicama, a oni najčešće bosi ili u mojim starim, već napola raspadnutim i to tako da dvojica podijele jedan par. A nakon utakmice, uz hladnu vodu iz pumpe dečki nastave muški analizirati igru dok ne zađe sunce.

 

Afrička voda bez kamenca

Vodu koju pijemo u samostanu prvo prokuhamo, a zatim pustimo kroz filter da bismo je očistili i osigurali, jer probavni sustav nas bijelaca, misionara i volontera, nije dovoljno naviknut i otporan na parazite kojih se nađe u vodi. Moram vam još nešto priznati, afrička voda koju pijem je baš ukusna. Nema okus prokuhane vode iz naših krajeva nego, čak i nakon prokuhavanja zadrži okus svježe vode. I nema kamenca. Zamislite, prokuhamo desetak litara vode odjednom, a lonac posve čist.
No vodovod u Malom domu je zakazao. Zadnje dvije godine kišne sezone su mršave pa je pritisak vode opao, a i cijev kroz selo je na par mjesta oštećena jer ima onih koji vodu pokušavaju silom zadržati u blizini svoje njive i zato voda više ne dopire do sirotišta za djecu koje vodimo mi franjevci u selu. Protekli mjesec organizirao sam mehanizaciju i napravili smo bušotinu u blizini sirotišta odakle ćemo izvlačiti vodu i prebacivati u spremnik u Malom domu. Tako ćemo nadam se i u ovoj najkrhkijoj karici zabačenog društva u kojem živim misionarski poziv konačno riješiti problem i osigurati da put do vode ne bude više tako težak.

 

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi

Bušenje kako bismo došli do vode kojom sada opskrbljujemo Mali dom. Bogu hvala!

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi

 

Okruženi vodom koju piju

Nedavno sam na internetu naletio na zanimljiv projekt australskog fotografa Ashleyja Gilbertsona koji je pod pokroviteljstvom UNICEF-a fotografirao obitelji, većinom u zemljama u razvoju, pokraj vode koju koriste. Ulili su je u iste velike plastične boce od 20 litara kakve koriste automati za vodu. Proputovao je od Južne Amerike preko Afrike i Bliskog Istoka do Indije, a boce vode, zamućene ili bistre, kojima je okružena obitelj na fotografijama, pričaju o njihovom životu i uvjetima u kojima se svakodnevno bore. Na kraju se i sam fotograf uslikao sa suprugom, sinom i psom, okruženi sa čak 50 boca vode odnosno 1000 litara koliko dnevno potroše u svojem newyorškom stanu i priznao da je ostao zatečen slikom s kojom se suočio.
Ono čega imamo u izobilju često ćemo uzimati zdravo za gotovo, ne zato što smo dobri ili loši već zato što smo jednostavno ljudi. Lako se naviknemo na dobro, rado budemo voljeni, primamo darove, materijalne, ljudske, ali i one koje nam Gospodin daruje. I u redu je kada nam je dobro i kada smo sretni, jer tome svi težimo, ali ne zaboravimo biti zahvalni za sve što primamo da ne bi izgubili onu kapljicu ljudskosti koja će našu dušu održati čistom i dopustiti da kroz nju dragi Bog djeluje u našim životima.

fra Miro Babić
voditelj franjevačke misije u Keniji

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

Malawijska obitelj i njihvih 120 litara vode koje dnevno potroše

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

Svojih 140 litara vode dnevno ova bolivijska obitelj natoči na pumpi koja je nedavno postavljena u blizini njihove kuće i znatno im olakšala život

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

60 litara mutne vode iz rijeke Niger ova obitelj filtrira na tradicionalan način i zatim pije

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

Obitelj iz Indije i njihovih 80 litara

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

Vlasnik dućana iz Burme i njegova obitelj potroše 100 litara vode dnevno

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

Obitelj iz Malawija dnevno donese 100 litara vode

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

Izbjeglička obitelj u Za’atari kampu u Jordanu potroši 300 litara vode

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

80 litara vode i 30 minuta vožnje do nje u državi Niger

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi i projekt koji je snimio fotograf Ashley Glibertson u suradnji s UNICEF-om

Autor fotografija, fotograf Ashley Gilbertson sa svojom obitelji ispred njihovog newyorškog stana okruženi s 1000 litara vode koliko dnevno potroše

 

Fra Miro Babić borba za vodu u misiji u Africi

Fra Mirine kolumne iz Afrike naizmjenično s pričama fra Ivice Perića misionara iz Ruande objavljuje časopis Svjetlo riječi. Priča ”Život ispisan u boci vode” objavljena je u svibnju. Novu kolumnu fra Mire Babića možete pročitati u srpanjskom izdanju

Podijeli, javi i drugima!