Uzdigla se crkva među otrovnim kaktusima

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-4

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-16

Tanjur kuhanog kukuruza i graha nikad mi dosad nije bio ukusniji. Ovaj koji sad jedemo je baš mladi kukuruz, nije još osušen do kraja pa je malo mekši i ima onu finu slatkoću. Svaki dan od ranog jutra jedan lonac githerija kuha se na vatri, a radovi na gradilištu napreduju. U našoj misiji gradimo novu crkvu.

Githeri je osnovno jelo koje lokalni ljudi dnevno pojedu. Jedna mjera graha plus dvije mjere kukuruza, voda i malo soli i to je cijeli recept. I tako je stalno, ne samo dok gradimo crkvu već doista svaki dan u godini na otvorenom ognjištu u zemljanim kućama mojih sumještana u Africi kuha se githeri. Na njemu izrastaju generacije, okupljaju se obitelji, gradi se crkva. Navečer još jedu ugali, a to je tvrda pura (žganci), od njega se, kažu, dobro spava.

Moj europski želudac teško bi se nosio s tim da iz dana u dan jedem istu hranu i da sam istovremeno vedar, strpljiv i spreman za posao. Mi bijelci jednostavno nemamo tu izdržljivost tijela, a ni snagu volje. I zato u podne na gradilištu, iz dubokog poštovanja prema njima, volim taj ručak s radnicima.

Ovo je već druga crkva koju gradim za svog vijeka ovdje u Africi. Prvu smo završili prije četiri godine u selu čije ime Polepole, što na svahiliju znači ”polako”, najbolje oslikava filozofiju lokalnog života i kurs napretka kontinenta koji u svjetskom poretku traži svoje mjesto i šansu pokazati da može bolje. A doista može.

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-12 fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-20

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-18

 

Bez viska i vaservage

Za Polepole crkvu imali smo nacrt, a sada taj isti adaptiramo kako nam situacija dopušta. Gradimo je od kamena, pokrit ćemo je limom i bit će u obliku slova T, jednostavna i skromna poput predjela u kojem se rađa. Nakon što smo temelj za ovu crkvu izlili još prije nekoliko godina i tu stali, sve ovo vrijeme održavamo mise u pokrajnjoj drvenoj crkvi čiju je veličinu broj lokalnih vjernika daleko prerastao. Ovo je dakle selo Thuthua, na sjevernom području misije nakon kojeg započinje jedan od najteže prohodnih dijelova ovog područja, a izgleda neobično mirno i idilično.

Čak i široke krune kandelaber stabla koje izgledaju poput ogromnih razgranatih kaktusa i u zalasku sunca daju one prekrasne pejzaže Afrike u stvari najavljuju opasnost. Bijeli sok iz njegovih stabljika iznimno je otrovan, izaziva opekline na koži, a ako dođe do oka nažalost oslijepiš. I dim ovog drveta, ako se zapali, je vrlo opasan. Ljudi u Africi stoljećima ga uzgajaju kao živu ogradu da bi zaštitili stada od divljih životinja. No kod nas u misiji nema predatora. Mi smo miran kraj pa se selom slobodno uz krave i koze šeću magarci (tvrdoglavi su kao i naši domaći), a imamo i nešto majmuna. I to je sve. Ali kaktusi su i dalje tu i moćno se granaju kroz nenaseljenu ravnicu. Zemljani put kroz selo izgleda prilično dobro no kada krene kišna sezona i crno blato se u bujicama spusti sa planinskih vrhova te prekrije put u tankom sloju, možeš se slikati. Prolaska u sljedeća sela Momoi i Bogoine više nema. To crno blato je toliko rijetko i ljepljivo i kada kotači zapadnu teško ćeš se izvući. Motori ili kako ih ovdje zovemo piki-piki, od engleskog izraza za – pokupiti, povesti nekoga, nemaju nikakvu šansu proći, a ljudima su jedini način transporta. Onda ostaju noge. Nanosi crnog blata počinju iza lokacije gdje gradimo crkvu zato nam je njezino mjesto i jest jako bitno jer se tu slijevaju ljudi do kojih bismo se za vrijeme kišne sezone teže probili.

 

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-17

 

Dečki s kojima gradim crkvu su upravo ti lokalni dečki, svakodnevno se skupi njih desetak, svi su iz plemena Kikuyu osim jednog, on je Masai. Doveo sam ga iz mjesta udaljenog 80-ak kilometara, naime čuo sam za njega da je dobar s kamenom pa pa sam ga pozvao da bude glavni majstor. I stvarno je dobar. Njemu gotovo da i ne treba visak i vaservaga kako crkva ne bi otišla ukoso. Kako zidovi napreduju naš Masai svako malo skoči, onako elegantno i visoko kako to Masai tradicionalno čine i tako nekim svojim načinom kontrolira visinu i nagib. Predložio mi je da umjesto unutarnje obrade napravimo uski kameni zid jer ćemo uštedjeti na materijalu, a i zidovi crkve će izgledati prirodnije pa ćemo tako i napraviti. Proteklih dana već smo izlili vijenac na vrhu zidova i dok naš Masai još par puta skoči crkva će biti pod krovom. Za oltar se još nismo dogovorili hoćemo li ga izgraditi od kamena ili drveta. Masai još uvijek razmišlja što je najbolje rješenje. Sljedeći mjesec počinje sjetva kukuruza, githeri će postati malo grublji sa zrelim zrnjem, a mi ćemo u afričkom vedrom duhu i s Božjim blagoslovom pripremiti ovu građevinu za mjesto molitve, nade, veselja i druženja. Mjesto gdje ćemo krstiti novu djecu i brakom okruniti stasale ljubavi. Jednom mjesečno tu će biti i mobilna klinika za one koji trebaju medicinsku pomoć.

 

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-15

 

Fra Miro, pokvari ti nama Afriku!

Dosad smo polnoćku redovito slavili u drvenoj crkvi u Thuthui. U prepunoj brvnari u polumraku sa 2-3 fenjera odjekuju pjesme iz plemena Kikuyu uz žustro udaranje bubnjeva i od te siline osjetiš kako vibrira zemljani pod. Kako je to vrijeme kada se kod nas u misiji skupi nešto više volontera, dođu gosti iz Europe, Amerike, Australije, sve njih jasno ponese ta atmosfera oronule crkve i tradicionalnih pjesama. Baš pravi ”afrički ugođaj” kojem se svi nadaju kada putuju u Afriku.

Ovih dana javljaju mi se prijatelji sa svih strana svijeta, a ja se ”k’o čovjek” pohvalim da gradimo crkvu u Thuthui, priključit ćemo joj i struju pa će polnoćka biti potpuno u novom ruhu, a oni meni ni manje ni više kažu – eeee fra Miro pokvari ti nama Afriku. Više stvarno neće biti isto bez drvene crkve koja poskakuje i polumraka u kojem jedva razaznaješ lica lokalnih ljudi dok pjevaju iz petnih žila.

Oni će i ove godine pjevati svom silinom, ma čak i jače, jer afrički čovjek svim će srcem slaviti i veseliti se napretku koji je doživio. Zamislite samo njihovu radost kada iz svojih tamnih kuća u kojima će tko zna kad zasjati električno svjetlo dođu navečer u osvijetljenu veliku crkvu u kojoj će zvukovi njihovih tradicionalnih pjesama dobivati neku novu dubinu. Zato smo mi misionari tu, da im pomognemo doživjeti svjetlije sutra i da budemo svjedoci promjena koji Afriku čine mjestom za dostojanstven život čovjeka. Sve to kod nas ide polepole, kao i kad zapadnem terencem u crno blato, pa onda polako, jedan po jedan pomagač se skupi i uz njih dobijem snagu da nastavim dalje.

Nova crkva će kao i stara biti posvećena Sv. Benediktu. On je snagom vjere pobijedio otrov podmetnut u vinu, a ova crkva, na afričkoj poljani, okružena otrovnim kaktusima, bit će simbol vjere i snage domaćih ljudi u borbi za bolji život koji su poput svih nas zaslužili. Siguran sam da ih svjetla crkve neće zaslijepiti da se izgube ili udalje od Boga. Svi ste dobrodošli da s nama proslavite tu pobjedu.

Mir i dobro!

Fra Miro iz Afrike

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-2

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-6

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-7

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-14

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-13

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-19

 

Polnoćka u drvenoj crkvi

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-5

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-9 fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-3 fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-1 fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-10

 

Fra Mirina Priča iz Afrike objavljena je u listopadskom broju časopisa Svjetlo riječi.

fra-miro-babic-afrika-svjetlo-rijeci-11

Podijeli, javi i drugima!