Irena je postala ”Nyambura” – ona koja donosi kišu

 

“Zašto baš Afrika?” “Nije sigurno tamo.” “Vidi nje, pored toliko potrebitih u Hrvatskoj, ona ide volontirati u Afriku samo zato što je to moderno”. Ove i njima slične tvrdnje bile su dio moje svakodnevnice od trenutka kada sam kupila avionsku kartu za Keniju u kojoj sam prvu polovicu protekle godine provela u katolčkoj misiji u kojoj djeluje fra Miro Babić. Na pitanje zašto baš Kenija i zašto baš ta misija uvijek odgovaram isto: “Zato što me Bog tamo pozvao”.

Naime, nakon godina i godina provedenih daleko od Boga, On me ponovno pozvao bliže k sebi i Njegov glas koji me pozivao u Afriku bivao je sve jači i jači. Zanimljiva stvar kod obraćenja je da te Bog ne poziva u čahuru duhovne udobnosti i sigurnosti, već te šalje na mjesta i u situacije u kojima će tvoja vjera biti prokušana. Bog voli pred nas stavljati izazove, a odlazak u Afriku jedan je od njih.

 

Afričko nebo zaplakao je kada je sletjela, a kiša u Africi je blagoslov, pa su je prozvali Nyambura, na Kikuyu jeziku – kiša

Dobro se sjećam svojih prvih trenutaka u Africi. U trenutku kada su kotači aviona udarili o pistu kenijskog aerodroma, skočila sam sa sjedala i kriknula od sreće. Znala sam koliko sam blagoslovljena samom činjenicom da živim svoj san te sam prilikom izlaska iz aviona pustila i suzu. I afričko nebo je u tom trenutku zaplakalo sa mnom, a obilna kiša padala je puna iduća dva dana. Kasnije su mi, upravo zbog kiše koja me pratila gdje god sam išla, nadjenuli plemensko ime koje mi se jako svidjelo: Nyambura – Ona koja donosi kišu (vjerujem da nam je svima dobro znano što kiša znači za zemlju gdje većina ljudi živi od poljoprivrede).

 

Pravo lice Afrike

Mjesto u kojem sam tri mjeseca trebala provesti kao volonter zove se Donja Subukija, a od glavnog grada Kenije Nairobija u koji sam sletjela udaljeno je oko 200-tinjak kilometara. Za prijeći tih 200 km potrebno je oko 6 sati vožnje što zbog kvrgavih i teških makadamskih cesta koje više nalikuju na presušena korita rijeka nego na ceste, što zbog učestalih zaustavljanja lokalnih autobusa (matatua). Kako se matatu u kojem sam sjedila i koji me trebao odvesti do odredišta udaljavao od centra grada, tako je sve više lice prave Afrike dolazilo do izražaja. Dok glavni kenijski grad Nairobi izgledom i bogatstvom može konkurirati svim dobrostojećim europskim metropolama, toliko ni najsiromašnije hrvatsko selo ne može konkurirati ruralnim područjima i slamovima na periferiji i rubnim dijelovima Nairobija. Slamovi se sastoje od naguranih ruševih drvenih brvnarica s čijih prozora tu i tamo izviri pokoje znatiželjno, od gladi upalo i ispijeno lice. Ispred njih, uz cestu, sjede ljudi u prljavoj i poderanoj odjeći i u bijelim plastičnim kantama prodaju ugljen kako bi prehranili svoje obitelji. Dok stariji tako sjede na blatnim cestama, oko njih veselo trčkaraju bosonoga djeca čiji iskren i grlat smijeh prigušava kruljenje gladnih želudaca zabrinutih roditelja.

 

Gledajući te šarolike prizore pred sobom, u jednom sam se trenutku zapitala: “Bože moj, što ću ja ovdje? ” Već na samom putu do Subukije prvi ideal s kojim sam došla u Afriku (misao da ću nešto promijeniti) pao je u vodu. Nahraniti ih ne mogu, pomoći svima ne mogu. Mi volonteri koji odlazimo u zemlje Trećega svijeta obično se mjesecima prije puta pripremamo, čitamo knjige o povijesti, kulturi i običajima zemalja u koje idemo.

Ipak, kulturološki šok prilikom prvog stupanja na afričko tlo neizbježan je i koliko god se za njega pripremao listajući knjige i pretraživajući po internetu iz udobnosti svojega doma, uvijek te iznenade prizori koje zatekneš. Odvažio si se na veliki korak izlaska iz svoje sigurne i poznate zemlje komfora u kojoj ti je sve poznato i gdje te malo toga može iznenaditi. Stigneš tamo, a na svakom uglu novi prizor koji te šokira. Što sad? Volonteri često, iako miljama daleko od kuće, u novu zemlju za sobom poput kakvog teškog kovčega nose vlastite običaje, kulturu i svjetonazore zemlje u kojoj su stasali. Nositi kovčeg vlastite kulture sa sobom je u redu, no isto tako treba znati prepoznati trenutak kada se taj kovčeg treba spustiti na zemlju i ostaviti ga iza sebe. Da bi bio pravi misionar, moraš se riješiti kulturološkog bremena svijeta iz kojega dolaziš, očistiti se od svega što si do sada poznavao i dopustiti novom svijetu i novoj kulturi da te iznenade. Ukoliko već u tvome srcu postoji želja za odlaskom u neku misiju, zaputi se u nju s praznom čašom koju ćeš napuniti ondje. Budući da te nevidljiva ruka pozvala u misije, ne brini previše čime ćeš napuniti praznu čašu. Ta zna Onaj čija te ruka vodila što ti je potrebno.

 

Zašto baš Afrika?

Iako nisam odmah znala odgovoriti onima koji su mi prije putovanja s podrugljivim prizvukom znali dobacivati zašto idem volontirati u egzotičnu zemlju kada i u Hrvatskoj ima siromaha i ljudi potrebnih misionara i Radosne vijesti, već prvoga dana u misiji dobila sam odgovor na to pitanje. Sama u dalekoj zemlji koja baš i nije na glasu kao najsigurnija zemlja na svijetu, daleko od svog sigurnog prostora, daleko od ljudi koji pričaju mojim jezikom, koji imaju slične svjetonazore kao ja, koji se hrane kao ja… Bog me pozvao negdje gdje se neću moći zatvoriti u svoju sigurnu čahuru kada se uplašim, nego me pozvao da se suočim sa strahom i nelagodom. Biti daleko od svega onoga što ti je poznato znači naći se u ulozi stranca, a biti stranac nije nimalo lako. Prisjetimo se prvog dana škole, prvog dana na novom radnom mjestu i koliko se žarko u takvim situacijama želimo vratiti među ljude koji su nam poznati i u prostor u kojem se snalazimo i zatvorenih očiju. Kada si stranac i želiš se udomaćiti, stavljen si u inferiorniji položaj naspram domorodca domaćina jer ovisiš o njegovoj gostoljubivosti. Oholost, ponižavanje i podcjenjivanje domaćina, nepoštivanje njegovih običaja i kultura neće ti nimalo pomoći u adaptaciji na novu okolinu. Upravo zato je u Afriku nužno doći bez onog kulturološkog kovčega i potpuno praznih ruku jer tako daješ priliku domaćinu da ti ih napuni svojim bogatstvom. Pritom se ne moraš bojati da će te doživljavati kao bezvrijedno i nebitno stvorenje. Ne, mudar domaćin će prepoznati vrijednost stranca.

 

U to sam se uvjerila već u prvom tjednu svog boravka u sirotištu misije Mali dom, kada mi je jedna od mama (žena koje se brinu za djecu) zahvaljivala što sam od svih zemalja na svijetu odabrala da dođem baš njima u Keniju. Govorila mi je kako se uvijek razvesele kada na prašnjavoj cesti susretnu i ugledaju volontere jer im prisutnost bijelog lica u njihovom malom brdskom selu daje do znanja da nisu zaboravljeni i prepušteni samima sebi, da je nekome stalo do njih i njihovih sudbina, da ih Bog nije napustio i zaboravio i da im šalje bijele Šimune Cirence i Veronike koji će im barem malo olakšati teške živote. Afrikanci vole strance. Stranac donosi nešto novo, nudi osvježenje i alternativu. Svakoj kulturi neprestano prijeti opasnost da padne u začarani krug samodostatnosti i nemogućnosti rješavanja vlastitih problema. Jedino stranac ima taj potencijal donošenja alternative i ruke spasa, jer svjetonazor koji je stvorio probleme ne može riješiti te iste probleme.

Sjećam se priča koje su mi mještani sela često znali govoriti – kako je fra Miro, njihov “Crni čovjek” (značenje imena Miro na jednom plemenskom jeziku) za vrijeme izbjegličke krize koja je prije nekoliko godina izbila u Subukiji zbog međuplemenskih sukoba, brinuo o ljudima u izbjegličkom kampu, nosio im hranu i trudio se da im ništa ne nedostaje i da ne izgube dostojanstvo čovjeka. Mnogi od tih ljudi nisu katolici, ali on se brinuo i brine za sve jer su svi ti ljudi njegovi i on je njihov.

 

U misijama se može jasno vidjeti slika otajstva otkupljenja. Cjelokupno čovječanstvo zapalo je u velike probleme uzrokovane grijehom i zloćom i pokušavalo je pronaći načina kako da se izvuče iz tog vrtloga. Prolijevalo se hektolitre i hektolitre krvi zaklanih životinja žrtvovanih Bogu, nametalo se stotine i stotine zakona koje ni sami zakonoznanci nisu mogli ispunjavati. U tu situaciju došao je jedan stranac i ponudio alternativu – opraštanje i ljubav. Janje je stupilo među čopor vukova, a naslijeđe tog Janjeta još je i danas živo, još i danas neustrašivo ulazi u situacije gdje vlada mržnja i još i dan danas ima svježinu i snagu da preobrazi sve ono od čega su neki odavno digli ruke. To su naši misionari i misonarke – dobroćudni stranci koji pružaju ruku spasa onima na marginama, koji se usuđuju ići tamo gdje mnogi ne bi nogom kročili, a sve to jer nasljeduju prvoga među svim strancima – Isusa koji je došao među svoje, a oni ga nisu primili. (Iv 1, 11)

 

Misliš kako ćeš nešto promijeniti, a Afrikanci na kraju promijene tebe

Do kraja boravka u misiji dobila sam odgovor na pitanje: “Zašto Afrika?”. I mene je Bog pozvao da se suobličim s narodom u ulozi stranca, da iskusim poniženje, odbačenost i neizvjesnost. Kada se suobličiš s afričkim narodom, postupno postaješ poput njih i to je neizbježno. Prenesu na tebe svoj način razmišljanja i poglede na svijet. Ne mijenjaš ti Afrikance nego oni promijene tebe. Siromašna Afrika te obogati, oslobodi te navezanosti, nauči te biti tolerantniji i osjetljiviji na nevolje drugih, nauči te živjeti suživljen s prirodom, vrati te korijenima. To što ljudi u Africi žive jednostavno i skromno nije znak siromaštva nego suživota čovjeka s prirodom, onako kako je to zamislio Stvoritelj. Afrikanci nisu poput nas koji smo se otuđili od Boga, jedni od drugih, od prirode, od sebe samih. Oni žive istinski i punim plućima, zahvalni na svakom novom izlasku sunca i kapljici kiše koja padne na ispucalu suhu zemlju. Ne bih voljela da se način života u Africi ikada promijeni jer je ona živuća uspomena na Stvaranje i početni Božji naum o čovjeku i prirodi. Čovjek bi pomislio da odlazeći u zemlje Trećega svijeta nosimo blagodati civilizacijskih dostignuća i nešto superiornija mudrovanja od njihovih. No i ta se ideja razbije već nakon nekoliko dana boravka u misijama. Iako svi kada gledamo siromašnu Afriku u medijima suosjećamo s tim ljudima i razmišljamo kako im pomoći i dopremiti što više hrane, odjeće, igračaka, lijekova i svega onoga što nama nije luksuz, svatko tko istinski susretne afričkog čovjeka primjeti da mu je sve ovo gore itekako potrebno, ali i da mu je srce ispunjeno. Oni su duhovni multimiljarderi.

 

 

Nezgoda u Nairobiju koja je završila potpuno neočekivano

Sjećam se jedne situacije kada sam u Nairobiju, dan prije povratka u Hrvatsku, u jednoj trgovini zaboravila svoju platnenu torbu u kojoj su se nalazili suveniri, rukotvorine i crteži koje sam pred polazak dobila od djece iz sirotišta, a da torba nedostaje shvatila sam tek idući dan, na dan leta. Očajavala sam jer je bila nedjelja i trgovine su bile zatvorene. Podijelila sam svoju priču o izgubljenim stvarima s jednim lokalcem, a on je brže-bolje doznao ime vlasnika trgovine u kojoj su se nalazile moje izgubljene stvari, nazvao ga i objasnio mu situaciju. Vlasnik trgovine živio je u mjestu udaljenom 40 km od Nairobija, no čim je čuo za moj problem, sjeo je u matatu i došao u Nairobi otključati trgovinu u kojoj se nalazila zaboravljena torba. Kada sam mu znak zahvalnosti pokušala dati nešto novaca, odlučno ih je odbio uz riječi: “Nije potrebno, sestro. Hvala ti što si došla među nas i što nas niste zaboravili.” Takav je afrički čovjek. Siromašan sporednim stvarima, a bogat onim najvažnijim.

 

 

Fra Miro – afrički Šimun Cirenac

Kako svaka medalja ima dvije strane, tako i afrička priča nije bajka niti su baš svi afrički ljudi anđeli. Grijeh nas je sve okrznuo i u Africi ima i onih groznih i ne tako lijepih priča. Od mnogih pokolja, ratova, mržnje i genocida koji su nevinom krvlju natopili i natapaju siromašnu afričku zemllju, u Malom Domu upoznala sam i ja dio tih nesretnih priča. U sirotištu u kojem sam volontirala žive djeca bez roditelja, ali i ona koja imaju roditelje, ali su ih odbacili. Jednog je dječaka obitelj držala u kokošinjcu jer nije znala što bi s njim i sramili su ga se zbog njegovog fizičkog nedostatka (ne može hodati). Jednu je djevojčicu fra Miro pronašao kako besciljno luta i kopa po kontenjerima grada i sklonio je pod sigurno krilo svoje misije. U sirotištu se nalaze i brat i sestra koji su godinama živjeli u nastambi načinjenoj od granja prepušteni samima sebi jer ih je majka prostitutka napsutila. Kada ih je fra Miro pronašao, bili su neuhranjeni, divlji, prekriveni lišajevima i afričkim krpeljima koji su im izjeli nokte, ali i uništili mozak djevojčice Rose koja će, iako ima 24 godine, u glavi zauvijek ostati na razini predškolskog djeteta (Rosie, zauvijek djevojčica »). Da nije fra Mire, bijelog stranca, Šimuna Cirenca, mnoga od djece u sirotištu bila bi osuđena na umiranje prije punoljetnosti. 

Kršćanstvo je donijelo puno lijepoga u zabačene afričke predjele. Poruka mira i ljubavi uvijek pronađe plodno tlo na svijetu koji žeđa za time. Mnoge crkve, bolnice, sirotišta i škole koje vode misionari, oaze su nade i povratak vjere u čovjeka. Škole su utvrde budućnosti i mladi afrički čovjek sve je svjesniji da je obrazovanje najjače oružje za borbu protiv siromaštva i mržnje. To su blagodati koje je bijeli čovjek ili kako ga na svahili jeziku zovu “mzungu”, donio crnom kontinentu. No, afrički čovjek ne stoji kao pasivni kameni spomenik za bijelog čovjeka. Afrički čovjek proročki je glas bijelom čovjeku da se vrati na izvore, da se prizemlji i ponovno počne živjeti u suživotu s prirodom.

 

 

Afrikanci i bijelci mogu živjeti zajedno i jedni druge međusobno obogaćuju. Svatko kamenčićima iz svojega svijeta popunjava rupe u mozaiku onoga drugoga. Bijelci dijele materijalne kamenčiće, a Afrikanci one duhovne, životne. Možda kada otkrijemo kako je zemlja jedna, a državne granice samo linije na atlasnim kartama koje su čas ovdje, a čas ondje, počnemo i živjeti kao braća i sestre jednoga velikog sela. Možda iskupimo čovječanstvo za ono prvo bratoubojstvo između Kajina i Ablea i na Gospodinovo pitanje: “Gdje je brat moj?” ne odgovorimo poput Kajina:”Zar sam ja čuvar brata svoga?” (Post 4,9) nego:”Brat moj i sestra moja su svi ljudi na svijetu!”

Irena Pranjić, volonterka Malog doma

 

 

Irenina priča objavljena je u siječanjskom izdanju franjevačkog magazina ”Svjetlo riječi” »»

Podijeli, javi i drugima!